Došavši u Vukovar, primijetila sam da je to danas predivan grad. Devedesetih godina dvadesetog stoljeća bio je grad patnje, grad u kojem je većina ljudi poželjela čim prije pobjeći jer nisu znali hoće li za njih svanuti novo jutro. Dolaskom u Memorijalni centar Domovinskog rata, nekadašnju vojarnu, i slušajući predavanje o bitci za Vukovar, shvatila sam koliko se zapravo ljudi žrtvovalo za prostore Lijepe Naše, za mjesta na kojima danas ljudi mogu normalno živjeti, studirati, šetati ulicama, zaljubite se… A nekad… U jednom podrumu skulpture od žice prikazivale su čovjeka u logoru u položaju čučnja kako gleda u zid kad su ga tukli bičem. Pukovnik Ivanković pokazivao nam je mnoge vrste mina, iako mene ne zanima oružje. Vidjela sam fotografije ranjenih, umornih, ozlijeđenih i mrtvih ljudi. Koliko god se trudiš biti hrabar, stegne te u grlu i gutaš suze da ih tvoji prijatelji ne vide.

Muzej vučedolske kulture odveo nas je još dalje u prošlost te sam uz stručno vodstvo saznala koliko su značajni ti arheološki nalazi za povijest Hrvatske i cijele Europe. Uz Dunav se u dvorcu Eltz smjestio Gradski muzej Vukovar čije je osnivač Vukovarac prof. dr. Antun Bauer. Dvorac je danas obnovljen i umjesto ratnih rana krije mnoštvo umjetnina te ljubitelji umjetnosti mogu uživati u razgledavanju stilskog namještaja, slika, skulptura, oružja i drugih predmeta. Ljepota veličanstvenog plavog Dunava najviše je došla do izražaja kad smo se stepenicama popeli na vodotoranj. Vodotoranj je visok 50,33 metra, a građen je od 1963. do 1968. godine prema nacrtima arhitekata Petra Kušana i Sergeja Kolobova. Vukovarski vodotoranj danas je zaštićeno kulturno dobro kao tehnički i memorijalni spomenik. Nije skroz obnovljen s namjerom da se vide rane koje je Vukovar zadobio u Domovinskom ratu. Zanimljiva je priča o dvojici hrabrih Hrvata koji su se svake noći unatoč napadima penjali na vrh i stavljali hrvatsku zastavu kao znak da Vukovar još nije pao.

Vratili smo se na zemlju i smjestili u sobe hostela Dubrovnik kako bismo pružili potporu našoj nogometnoj reprezentaciji u važnoj utakmici protiv Japana i samo nas je pobjeda mogla odvesti u četvrtfinale svjetskog nogometnog prvenstva. Povijest nas uči da su Hrvati najjači kad je najteže, da nas nesreće spajaju te se tako širilo veselo raspoloženje zbog pobjede među svim osmašima na ovoj terenskoj nastavi, rađala su se nova prijateljstva i nove ljubavi. Večer je završila smijehom, plesom i pjesmom.

Teško se bilo ujutro ustati i ponovno doživjeti onu groznu stranu čovječanstva – rat, ubijanje, patnju. Koliko su samo patili ljudi koji su se našli u vukovarskoj bolnici koju su gađali granatama bez obzira na pravila ratovanja. Cijeli je podrum bolnice pretvoren u mjesto sjećanja. Voditeljica nam je prikazivala kako se odvijalo liječenje u to doba, kako je medicinsko osoblje pomagalo svima, bez obzira na nacionalnost, kako medicinske sestre i  liječnici nisu imali radno vrijeme, odmarali su se stojeći ili na podu ako je bilo vremena i kako su na kraju unatoč toj požrtvovnosti tragično završili.

Po planu smo trebali posjetiti groblje. Sama riječ groblje zvuči mi  grozno. Bilo je grozno saznati da je Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata najveća masovna grobnica u Hrvatskoj, a i u Europi nakon Drugog svjetskog rata. To je groblje s 938 bijelih križeva, za svaku žrtvu po jedan. No danas, tridesetak godina kasnije postoje ljudi koji bi rado uz taj jedan bijeli križ zapalili svijeću, ali ne mogu. Oni ne znaju gdje su njihovi najmiliji i sve bi dali da znaju da se njihovi bližnji nalaze na sigurnom, u Božjim rukama, u grobu.

Znala sam da još uz sva ta strahovita mjesta nismo posjetili Ovčaru. Na prvi pogled kad sam ušla u Spomen dom Ovčaru, sve mi je to izgledalo dosadno, stari hangar na čijim se zidovima prikazuju fotografije ljudi, na sredini nekakva spirala koja vodi do svijeće kojoj samo što nije istekao rok trajanja te strop pun bijelih svjetlećih točkica. Ubrzo sam promijenila mišljenje. Fotografije koje se naizmjence pojavljuju na zidovima prikazuju ljude koji su tu izgubili život, slama koja se nalazi ispod tih fotografija simbolizira njihovo mučenje i patnju, a spirala u središnjosti je zapravo spirala imena pogubljenih ljudi koja su dolazila do svijeće, odnosno simbola za vječni mir. Svaki poginuli ima svoju zvijezdu kojom pokazuje svoje sjedinjenje sa svemirom. Posjetili smo i mjesto gdje su doveli ljude pred iskopanu jamu i strijeljali ih bez da je to itko znao u to vrijeme. Kakav to nečovjek može učiniti? Danas je na tom mjestu posađen grm ruže za svaku poginulu osobu i nekako te ruže daju nadu da se više neće roditi takvi neljudi. S tim mislima pratila sam pričanje o Veleprometu, Borovu, Kukuruznom putu, razgledavala Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinskoj cesti. Ni crkva svetog Filipa i Jakova nije prošla bez divljaštva tih neljudi, ali je većinu vrijednosti sačuvano zahvaljujući franjevcima.

Osvrt na ovu terensku nastavu završit ću u vedrijem tonu jer je bilo zanimljivo bodriti predstavnike naše škole – Luku Špoljarića i Patrika Šmera koji su osvojili prvo mjesto u kvizu. Lijepo je osjetiti to zajedništvo i slogu. Naučila sam što je zapravo mir – to je razdoblje bez ratovanja. Moji vršnjaci ni ja često nismo svjesni koliko smo sretni što živimo u miru. Vukovarci koji su napuštali svoj rodni grad imali su puno manje stvari u odnosu na nas koji smo ponijeli pune kovčege za samo dva dana. Patimo za materijalnim stvarima – novim mobitelom, novim patikama; zadovoljavamo se pregledavajući profile na društvenim mrežama; provodimo vrijeme gledajući youtubere, ljutimo se što pišemo ispite, a nismo svjesni da ništa od toga ne bismo imali ili radili da nemamo mir.  

                                                                                             Hana Katalenić, 8. a