A da je Mali princ posjetio još koji planet…

            Osmi planet bio je vrlo zanimljiv i vrlo malen, veličine jednog nogometnog stadiona. Bio je to asteroid broj 332. Tu je Mali princ ugledao plavokosu vitku djevojku odjevenu u šljokičastu haljinu s nekom tankom spravicom u ruci.

Kad se približio, uočio je da joj se oči gotovo nisu primjećivale od ogromnih umjetnih trepavica. Pučila je crvene pune usne i treptala. Oko nje ormari puni skupocjene odjeće i razni kozmetički preparati. Pogled joj je bio prikovan za tu spravicu i stalno je svjetlucao.

Površno je pogledala Malog princa i upitala: „Bok! Jesi li ti moj pratitelj?“

 „Dobar dan,“ reče Mali princ, „što to imate u ruci?“

„Jesi li me prepoznao? Poznata sam i slavna!“ treptala je smiješeći se.

„Dobar dan,“ ponovi Mali princ znatiželjno, „što to imate u ruci?“

Uzbuđeno mu reče: „Kako to ne znaš? To je moj mobitel! Fotografiram se i skupljam „lajkove“ na društvenim mrežama!“ „Jesi li ti moj pratitelj?“ upita nestrpljivo.

„Što znači pratitelj?“ zbunjeno upita Mali princ.

„To znači da pratiš moje objave! Koja ti se najviše sviđa?“ upita ushićeno.

„Ja ne pratim nikoga. Tražim način da se vratim na svoj planet“, tužno odgovori Mali princ.

„To mora da je uuuužasnooo dosadno! Sigurno si jako usamljen? Nije lako biti bez pratitelja!“ reče mu djevojka žaleći ga.

„Ali ja nisam usamljen! Imam svoju ružu! I svoju ovcu! I svoj mali planet!“ zamišljeno će Mali princ.

„Jesi li ih fotografirao? Možeš li mi ih pokazati?“ znatiželjno će djevojka.

Mali se princ zbunio. Nije znao kako bi djevojci pokazao svoju ružu i svoj mali planet. Dosjetio se pa započne: „Mogu vam opisati kako moja ruža izgleda. Ona je posebna. Ima samo četiri bodlje. Vrlo je osjetljiva…“  Mali se princ rastužio.

Djevojka mu reče: „Nemam ja vremena za glupo cvijeće. Moram se ići presvući i napraviti novu frizuru. Dugo već nisam objavila „story“. Moji će pratitelji biti razočarani!“

Mali je princ volio razgovore pa ju upita: „Što nedostaje tvojoj haljini i frizuri? Bolje da razgovaramo. Kako ćemo se bolje upoznati bez razgovora?“

Djevojka mu ozbiljno: „Nije važno! Ono što nije objavljeno na mreži, nije se dogodilo. Znači ni mi se nismo sreli!“

„Nismo se sreli? Kako se nismo sreli kad sam ja tu?“ začuđeno upita Mali princ.

„Nisi moj pratitelj, nemam vremena za gluposti, žurim“, odgovori mu djevojka, „jedino…“

„Što?“ upita Mali princ s nadom.

„Imam jedan mobitel viška. Darovat ću ti ga i onda možeš postati moj pratitelj! Hoćeš li biti moj pratitelj? Može?“ uzbuđeno će djevojka shvativši da može dobiti još jednog pratitelja.

Pali mobitel i daje ga Malom princu. Objašnjava mu: „Obavezno me zaprati. Ne zaboravi „lajkati“ moju objavu! Evo, snimam!“ Usmjerila je kameru prema sebi i napravila milijuntni sebić.

 „Ne, nije dobro, ne dolaze mi do izražaja oči! Evo, ponovno! Sad je bolje! Još samo da uključim filter! Evo! Savršeno! Tako…“ govorila je djevojka sama sebi. Mali princ je pobjegao glavom bez obzira.

Već ga dugo ništa nije toliko zbunilo. Dobiveni mobitel ostao je bez signala i nije shvatio kako treba „lajkati“. Nije razumio zašto je važno po cijele dane snimati fotografije i pokazivati ih nepoznatim ljudima.

„Žao mi je djevojke kojoj su pratitelji važniji nego prijatelji“, pomislio je Mali princ.

„Znači li da si nekome drag ako „lajka“ tvoju poruku? Je li važno samo kako izgledaš na fotografiji?“ upita Mali princ naglas kao da očekuje odgovor od osobe koju će sresti na sljedećem planetu.

„Odrasle su osobe zaista vrlo neobične“, zaključi Mali princ i nastavi svoje putovanje.

Filip Premec, 8. b razred